Zlatni nakit je u svom najranijem periodu korišćen za označavanj statusa u društvu. U drevnom Rimu, samo su određeni ljudi mogli da nose zlatno prstenje. Kasnije zakonom je donešena odluka koji tip zlatnog nakita mogu da nose određeni članovi društva. Različite kulture imale su svoje poglede na nošenje zlatnog nakita i nakita uopšte; tako su na primer na zapadu, u 19. i krajem 19. veka, muškarci koji su nosili zlatne minđuše smatrali “feminiziranim”. U skorije vreme, pirsing je široko prihvaćen od strane mlađe populacije dok ostatak društva na to gleda kao na fazu adolescencije. Hip hop kultura je popularizovala nošenje zlatnog nakita, u jednom vidu marketinga, koji je slučajno kroz video spotove još više utemeljila nošenje zlatnog nakita, koji sada predstavlja statusni simbol.

Egipatska zlatna statua

Zlatarska industrija ranog 20. veka lansirala je kampanje kako bi se popularizovalo nošenje burmi od strane muškaraca, kao i vereničkog prstenja za muškarce, tvrdeći da ova praksa vuče korene od doba vitezova. Do sredine 1940. broj venčanja sa duplim burmama u Americi porastao je na 85% od 1920. godine kada ih je bilo samo 15%. Religija je takođe odigrala svoju ulogu: Islamska religija, na primer ne odobrava nošenje zlatnog nakita od strane muškaraca.

Stari Egipat

Prvi znaci ustaljene proizvodnje zlatnog nakita potiču iz drevnog Egipta, oko 1,000-3,000 godina pre nove ere. Egipćani su više korisitili zlato za izradu nakita od drugih  metala zbog svoje retkosti, luksuznosti i lakoće oblikovanja. U Egiptu pre vremena dinastija, zlato se posmatralo kao simbol moći u društvu. Pored toga što su ga imućni nosili za vreme života, grobnice su obilovale zlatom koje su imućni sa sobom poneli u grob.